Tokom cijele ljudske istorije, iznenadni katastrofični događaji donosili su velike nedaće i muke, ali i velike promjene. Poplave i zemljotresi od kojih se neki veliki gradovi i civilizacije nikada nisu oporavili, pa do epidemija i ratova koji su mijenjali geopolitičko stanje naše planete. Svako malo u istoriji se desi nasumični događaj koji ne možemo kontrolisati. I tada se svaka priča o sudbinama i predodređenostima, odnosno idealističkog posmatranja ljudske istorije, nasuprot materijalističkog, iznova potvrđuje kao prevaziđen koncept.

Da prirodni događaji mogu da budu katalizator za velike društvene događaje i promjene pokazuje erupcija islandskog vulkana Loki (Lakagigar), koji je nemilosrdno eruptirao u periodu od 8 mjeseci tokom godina 1783. i 1784. Ova erupcija izbacila je ogromne količine pepela i otrovnih gasova u atmosferu, zavila u trajnu maglu velike dijelove Zapadne Evrope, napravila pomor stoke, glad, smrt, kako na Islandu, tako i u Evropi, kao i velike promjene vremena. Posebno teško stanje je bilo u Francuskoj, koja je u narednim godinama iskusila nekoliko loših žetvi, veoma hladnih zima i veoma toplih ljeta, što je dovelo do velikog siromaštva i gladi i smatra se jednim od posrednih uzroka velikog nezadovoljstva naroda koje je dovelo do Francuske Revolucije 1789. godine. O uticaju ove revolucije na daljnji tok istorije ne treba govoriti.

Uzmimo samo za primjer naš region, tačnije Hrvatsku, koja je posljednja dva mjeseca iskusila svu snagu nepredvidivih događaja. Prije nekoliko sedmica eksploziju meteora iznad svoje teritorije (za kojeg se pretpostavlja da su mu ostaci pali u Sloveniju. Srećom, bio je malih dimenzija, ali najveći meteor od eksplozije u Čeljabinsku prije nekoliko godina), pa do jakog zemljotresa u Zagrebu 22. marta 2020. godine.

Sa nekim od ovih događaja, države i društva mogu da se nose i izbore, u zavisnosti od težine samih događaja i količine vlastitih resursa. Međutim, kada se desi više ovakvih događaja ili jedan dovoljno snažan, tada se dešava situacija da počinju da isplivavaju i dolaze do izražaja slabosti sistema, kao i njegove protivrječnosti. Takva je situacije sa trenutnom virusnom epidemijom prouzrokovanom korona virusom.

Krah berze kao i nadolazeća ekonomska depresija još jednom u novom milenijumu na spektakularan način pokazuju istinitost marksističke teorije koja je od 2008. godine naovamo dobila desetine miliona novih pristalica. To, međutim, kao i prije više od sto godina, nije bilo dovoljno. Ono što nam je pokazala situacija koja se zadnjih godina odvijala u svijetu, koja je sada kulminirala, jeste i ispravnost lenjinističke teorije, one koja je dovela do prve proleterske revolucije u punom smislu. Bregzit, odbijanje nekih zemalja Evropske Unije da se obruše na Rusiju u onoj mjeri u kojoj od njih to zahtijeva glavni siledžija svijeta – SAD, kao i sve veća saradnja sa Kinom, pokazali su ispravnost lenjinističke teorije o imperijalizmu, i ućutkali duhove kauckizma koji su se uvukli u radnički pokret prvenstveno na Zapadu.“Evropa” je pala na prvom “većem” testu solidarnosti, odnosno, pokazala se onakvom kakva jeste, kriminalnom zajednicom koju pokreće isključivo profit male grupe zemalja, onih sjevernijih predvođenih Njemačkom. Zatvaranje granica i odbijanje pomoći prvom komšiji i “starom savezniku” da se nosi sa pandemijom u mnogima će rasplamsati nacionalistički duh i pogurati desne evroskeptične partije, ali u isto vrijeme mnogim “ljevičarima” skinuti veo sa očiju i doslovno ih natjerati da prihvate internacionalnu solidarnost, solidarnost sa narodima i eksploatisanim i ugnjetenim klasama, kao jedini održiv način organizacije društva, ili će Zapad, kao ne tako davno, da zapadne u moderni varvarizam.Pored kraha tržišta, krah povjerenja u Zapad je zemlje doveo do te situacije da im odjednom “komunističke diktature” Kina i Kuba nisu carstva zla i veliki neprijatelji, već se njihova pomoć ne samo prihvata, već i priziva! Na stranu što Kina i Kuba nisu socijalističke zemlje, ali ako u očima Zapada i njihovog naroda one to jesu, onda je to u ovom slučaju dobra stvar.

Ne možemo tačno predvidjeti koliko će trajati vanredna situacija u vezi sa pandemijom korona virusa, ali mnoge posljedice iste možemo: ekonomska kriza će nastupiti, vlade kapitalističkih država će pokušati da spasu ekonomiju, preciznije rečeno – kapitalizam, ali ko će to sve da plati? U najvećem dijelu radnička klasa.

Kod nas se prve posljedice se već osjete, a to su otpuštanja radnika u velikom broju koja se dešavaju uprkos prijetnji vlasti Republike Srpske da se olakšice u pogledu odlaganja plaćanja doprinosa na tri mjeseca, kao i mnoge druge, neće odnositi na poslodavce koji otpuštaju radnike. Pored toga, najavljeno je da bi plaćanje doprinosa jednim dijelom palo na teret radnika. Iako sitacija nije bila sjajna ni u prethodnom periodu, biće mnogo teža jer radnici jugoslovenskih zemalja u krizi prouzrokovanoj korona virusom ne mogu u ovom trenutku prosto da odu za Njemačku, Austriju ili Sloveniju kako se to dosada radilo. Sada su, i doslovo i figurativno, zarobljeni kod kuće, a ne zna se dokad će takva situacija da potraje.Dosada su desetine hiljada porodica živjele od džeparca koji se naziva platom, a šta će kada i toga nestane, a alternative, tj. bijega za Njemačku, nema?

S obzirom da u ovoj situaciji nikome nije do rata, ta opcija koju je vlast pokušala verbalno forsirati zarad osvajanja poena za lokalne izbore 2020. godine se može komotno otpisati. Iako je vlast svjesna da decenijama kupuje socijalni mir kreditima, egzodusom stanovništva, a u zadnje vrijeme sve više strahom i primjenom fizičke sile, naći će se u nezavidnoj poziciji. Iako će skupiti određeni dio poena zbog pravovremene reakcije na prevenciju širenja bolesti korone, to neće biti dovoljno, jer će pandemija proći, a radnici će ostati gladni, a radnici kada u kapitalizmu nemaju šta da jedu, onda jedu kapitalizam.

 

Većina sindikata, navodno organizacija radnika, a zapravo organizacija kojima upravljaju poslodavci, još od poraza socijalizma nemaju skoro nikakvu ulogu osim da pune džepove sindikalnim birokratama dok se u isto vrijeme bore za poštovanje “vladavine prava”. S obzirom da fašističke i druge desne organizacije već igraju ulogu produžene ruke države, situacija će se u tom pogledu pogoršati. Istorijski, prvi na udaru fašista su uvijek bile organizacije radnika, a samim tim i sindikalne, ali šta je ovaj put kada one to skoro pa i nisu? Sada kada je dominacija buržoaske klase toliko jaka, a intenzitet klasne borbe tako nizak, sindikati će se naći na takvom udaru buržoazije koja će preventivno djelovati na svim poljima na strani kapitala protiv radništva, da će biti primorani da potpišu potpunu kapitulaciju, jer će se klasna borba zaoštriti, a oni se neće usuditi napraviti nijedan značajan potez protiv buržoazije, jer im nije u interesu da se nađu između Scile i Haribde, kako to njima izgleda.

Radnici će biti primorani da nađu novog saveznika, ako su ga ikad i imali u sindikatima, ali neće trebati daleko da traže, čak ne dalje od sebe samih. Trenutno fizičko distanciranje je samo uvertira za buduće socijalno zbližavanje. Iz nadolazećih problema, radništvo može da računa samo na sebe, ali ne kao pojedinci koji traže spas za sebe i svoje porodice, ne kao marionete buržoaskih partija koje su ih dosad hranile religijom i trovale nacionalizmom, već kao aktivni učesnici i stvaraoci svoje budućnosti. Ono na šta će ih okolnosti natjerati je da budu ne više samo klasa po sebi, radnici po svojoj ekonomskoj poziciji, već da budu klasa za sebe, radnička klasa ili proletarijat, koja svjesno formira i organizuje sebe u politički entitet. Takav politički entitet je u suprotnosti sa svim drugim tijelima, entitetima i državama gazda, bogataša, kriminalaca i političara na koje smo navikli. Taj entitet mora da prihvati takav tip organizacije koji je u mogućnosti da se suprotstavi vlasti koju kontroliše kapital i koja kontroliše kapital, odnosno mora imati jasne kratkoročne i dugoročne ciljeve, biti istrajan, disciplinovan i požrtvovan, biti demokratski ali djelovati jedinstveno, i mora biti zasnovan na metodama koje su se pokazale ispravnima u praksi. On jeste to što mora biti, a to je partija radničke klase – komunistička partija.

Ako trenutno društvo posmatramo kao skup i odnos tijela koja koriste jezik koji im trenutno odgovara, i koja su zamjenljiva ali i nepromjenljiva, došli bismo do zaključka da je tu kraj. Ali to bi bilo zanemarivanje istorije, što nije čudno jer nas taj odnos tijela uz pomoć prividne nepromjenljivosti želi ubijediti upravo u to. Kao da se prije stotinjak godina nije desila Španska groznica koja je bila korona dvadesetog vijeka, i kao da se istih godina nije desila velika Oktobarska revolucija koja je razbila okove svijeta ne samo tokom većeg dijela istog vijeka, nego i iskupila dotadašnju istoriju potlačenih. To novo, taj izuzetak u istoriji koji se čini nemogućim, taj odnos tijela koji se čini nepromjenljivim, jeste ništa drugo do istina. Korona bolest je značajna u odnosu na skorašnje primjere globalnih zaraznih bolesti samo po svom obimu, ali s obzirom da se samo djelimično tiče čovjeka kao društvenog bića, ona nije i ne može biti taj izuzetak. Ali posljedice tog njenog socijalnog aspekta koji je uzrokovan biološkim, otvaraju vrata istini jednako, ako ne i više, kao potpuno društvena pojava nazvana ekonomskom krizom, tj. krizom kapitalizma i tome da postoji mnogo opasniji virus od kojeg umiremo svaki dan, od kojeg patimo, znojimo se i krvarimo – virus kapitalizma. Do sada, novac je bio papirni znoj, uskoro, on će postati papirna krv, a jedino istina može presjeći Gordijev čvor našeg društva naočigled zapetljanog u kapitalizmu. Istini je ime Partija, a njen metod je revolucija.